Blog

Nasilje u školi ili vršnjačko nasilje je problem koji je prisutan u cijelom svijetu.

Nasilje se definiše kao svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka, učinjeno s ciljem povrijeđivanja, a koje se nezavisno o mjestu izvršenja, može razlikovati po obliku, težini, intenzitetu i vremenskom trajanju, koje uključuje ponavljanje istog obrasca i odražava neravnopravan odnos snaga (jači protiv slabijih ili grupa protiv pojedinca). Postoji više oblika nasilja, a najčešći su: fizičko, psihičko i seksualno vršnjačko nasilje.

U poglavlju IV Pravna analiza člana 19. Opšteg komentara Komiteta za prava djeteta posebno se naglašava:

„Nasilje među djecom: ovdje se obuhvataju fizičko, psihološko i seksualno nasilje, često u obliku zlostavljanja koje nanose djeca (grupe djece) drugoj djeci, čime se povrijeđuje fizički, psihološki integritet i dobrobit djeteta, ne samo neposredno, već često i sa jakim uticajem na razvoj djeteta, obrazovanje i društvenu integraciju. Nasilje ima ozbiljne negativne posljedice na djecu, bilo da su ona žrtve ili počinioci nasilja. Iako su djeca počinioci, uloga odraslih odgovornih za ovu djecu je od ključnog značaja u svim pokušajima da se na odgovarajući način reaguje i spriječi takvo nasilje, takođe vodeći računa da te mjere još više ne pogoršaju nasilje zauzimanjem kaznenog stava i korištenjem nasilja protiv nasilja.”

U Republici Srpskoj, u skladu sa čl. 19. UN Konvencije o pravima djeteta, 2008. godine, potpisan je Protokol o postupanju u slučajevima vršnjačkog nasilja među djecom i mladima u obrazovnom sistemu. Protokolom su definisani postupci kako bi se uspostavila reakcija svih učesnika kako bi se adekvatno djelovalo na spriječavanje, identifikaciju, prijavljivanje, istraživanje, liječenje i sl, u slučajevima vršnjačkog nasila u obrazovnom sistemu, a sve u cilju da se djetetu pruži podrška, kao i onima koji brinu o djetetu.

Pored navedenih propisa, ova oblast je regulisana Porodičnim zakonom, Zakonima o predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju i vaspitanju. S obzirom da vršnjačko nasilje postaje sve veći i zastupljeniji problem, postavlja se pitanje da li škole i druge nadležne institucije imaju programe prevencije i intervencije koji bi omogućili da se nosi sa ovim problemom ili svi ovi propisi ostaju mrtvo slovo na papiru i predviđeni mehanizmi se ne koriste za zaštitu djece i ostvarivanje njihovih prava.

Svjedoci smo svakodnevnih članaka u novinama koji su ispunjeni hronikom i nasiljem među i nad djecom, međutim i dalje se nisu razvili adekvatni mehanizmi kako bi se djeca zaštitila i kako bi se problem rješavao na vrijeme. Još uvijek živimo u sredini u kojoj je bolje da se problem sakrije i prećuti, kako se ne bi izlagalo raznim osudama i kritikama, a takvih primjera najviše imamo u manjim sredinama gdje su predrasude više zastupljene, ali ne zaostaju ni veće sredine. Prvi problem je u svijesti roditelja, djece koja su žrtve ili počinioci vršnjačkog nasilja, pa onda svih građana koji rade sa djecom.

Moramo biti svjesni činjenice da nasilničko ponašanje može izazvati brojne posljedice kao što su: usamljenost, depresivnost, tuga, uplašenost, nesigurnost, nisko samopouzdanje, pa i bolest, što se odražava u daljem životu.

Pokazalo se da su žrtve nasilničkog ponašanja u školi kao dvadesetogodišnjaci depresivniji od osoba koje nisu bile žrtve takvog ponašanja.

Važno je naglasiti da, ako se nasilničko ponašanje ne zaustavi i promijeni, nasilnici takođe imaju dugoročne posljedice od takvog ponašanja. Istraživanja su pronašla povezanost nasilničkog ponašanja za vrijeme školovanja s kriminalnim ponašanjem kasnije u životu. Djeca koja su svjedoci nasilničkog ponašanja i zastrašivanja u školi takođe imaju posljedice jer mogu postati skloni većem riziku tolerisanja agresivnog ponašanja u budućnosti.

U prilog navedenom ide i činjenica da je utvrđeno da su prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, maloljetna lica izvršila 18 krivičnih djela koja imaju obilježje vršnjačkog nasilja, najčešće – laka tjelesna povreda (8) i teška tjelesna povreda (5), a nad 80 maloljetnih lica je izvršeno nasilje.

Ombudsman za djecu RS i Mreža mladih savjetnika iznijeli su stavove djece o vršnjačkom nasilju u školama, od kojih izdvajamo sljedeće:

– vršnjačko nasilje u školama je prisutno prema mišljenju 60,5% učenika koji su učestvovali u istraživanju,

– slučajevi vršnjačkog nasilja u školama rješavaju se uključivanjem u razgovor učenika, razrednika, stručneslužbe i roditelja smatra 46,6% anketiranih učenika, dok 16% učenika ne zna kako se rješavaju slučajevi vršnjačkog nasilja, a 8,9% smatra da se slučajevi vršnjaĉkog nasilja ne rješavaju nego samo zataškavaju;

– psihičko nasilje je najčešći oblik vršnjačkog nasilja u školama prema mišljenju 62,3% učenika, fizičko nasilje prepoznaje 52,0% ispitanih a seksualno nasilje među vršnjacima prisutno je u školama prema mišljenju 4,4% anketiranih.

Znači, sa sigurnošću možemo reći da vršnjačko nasilje postoji u velikom obimu.

Da bi se problem riješio, potrebno je da se podigne svijest građana i da se radi na programu prevencije, edukacije, kako učenika, tako i roditelja i svih drugih koji rade i dolaze u kontakt sa djecom. Pored navedenog, potrebno je da se obezbijedi jednak pristup u primjeni zakona u ostvarivanju prava djece i njihovoj zaštiti, nadzor (inspekcijski – kontorlni ili stalni) u postupanju nadležnih službi, kao i koordinaciju svih nadležnih službi i ustanova, kako bi se jasno mogao utvrditi način rada i odgovornost rada, kako se ne bi došlo u situaciju (što je u praksi čest slučaj) da se odgovornost i nadležnost prebacuje sa jednog na drugi organ i na kraju dijete koje je subjekt zaštite ostaje nezaštićeno i prepušteno “samo sebi” i roditelju.

Svako dijete, pod istim uslovima, ima pravo na obrazovanje, u sredini bez nasilja, a roditelji i nastavnici imaju odgovornost za stalni nadzor i blagovremenu reakciju u svim slučajevima nasilja među djecom.

Okruženje u kojem dijete odrasta igra značajnu ulogu u percepciji djece o tome šta je ispravno, a šta pogrešno. Nasuprot tome, atmosfera podrške, razumijevanja, obostranog uvažavanja ličnosti između učenika i nastavnika, atmosfera u kojoj se na nasilje reaguje, doprinijeće da u školi ima manje nasilja. Ukoliko u školi izostaje nadzor nad ponašanjem učenika i adekvatno reagovanje na svaki uočeni slučaj nasilja, mnogi incidenti će proći nezapaženo i tako će postati “prihvatljiv” način ponašanja. A zašto ne bi, kad niko ne reaguje i nema posljedica?

Stoga je veoma bitno da u školi postoje jasne strategije intervencije i prevencije.

Društvo, roditelji, nastavno osoblje, program rada škola, uslovi egzistencije, uzajamno nepoštovanje, nepostojanje kulture dijaloga i opšte kulture komunikacije, mediji i još mnogo toga, utiču na povećani obim nasilja u društvu, pa samim tim i u školi.

Nemojte da dozvolimo da vršnjačko nasilje postane prihvatljivo ponašanje!