Blog

(Član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda)

Evropski sud za ljudska prava donio je 28. novembra 2017. godine presudu po predstavci 70838/13 u predmetu Antović i Mirković protiv Crne Gore, u vezi sa video nadzorom za vrijeme predavanja na fakultetu. Naime, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta pri Univerzitetu Crne Gore obavijestio je profesore da je video nadzor uveden i da će biti u sali za vrijeme održavanja predavanja. Odlukom dekana je precizirano da je cilj mjere osiguranje sigurnosti imovine i ljudi, uključujući i studente, kao i praćenje izvršavanja nastavnih aktivnosti. Odlukom je navedeno da je pristup podacima koji su prikupljeni zaštićen kodovima koji su poznati samo dekanu. Podnosioci predstavki, profesori Univerziteta Crne Gore su se žalili Agenciji za zaštitu ličnih podataka o video nadzoru i prikupljanju podataka o njima, bez njihovog pristanka i pokrenuli postupak.

U konkretnom predmetu, sud je utvrdio da video nadzor zaposlenog na radnom mjestu, bilo da je tajni ili ne, mora biti razmatran kao značajno miješanje u privatni život zaposlenog i stoga se smatra da predstavlja miješanje u smislu člana 8. Konvencije. Svako miješanje na osnovu člana 8. stav 2. može biti opravdano samo ako je u skladu sa zakonom i teži jednom od više legitimnih ciljeva na koje se odnosi ta odredba i ako je neophodno u demokratskom društvu kako bi se postigao taj cilj. Sud primjećuje da domaći sudovi nisu ispitali pitanje usklađenosti postupaka sa zakonom, s obzirom da prvenstveno nisu razmatrali sporni video nadzor.

Sud primjećuje da je u ovom slučaju uveden video-nadzor kako bi se osigurala sigurnost imovine i ljudi, uključujući i studente, kao i za nadzor nastave. Zaključuje se da jedan od tih ciljeva, posebno nadzor nad nastavom, uopšte nije predviđen zakonom, te da nije bilo dokaza da je ugrožena sigurnost imovine ni ljudi, a što je jedan od razloga za opravdanje uvođenja video nadzora, a domaći sudovi se uopšte nisu bavili tim pitanjem.

S obzirom na sve navedeno, sud je zaključio da je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije.

(Aplikacija br. 70838/13 – Antović i Mirković v. Crna Gora)

A kakvo je stanje na ovu temu u BiH?

U kontekstu zaštite prava na privatnost, video nadzor znači pribavljanje i pohranjivanje zvučnih, vizuelnih ili drugih zapisa iz praćenih mjesta gdje se kreću fizička lica, putem instaliranog sistema video kamera i to npr. formom pasivnog nadziranja prostora, pribavljanjem ciljnih snimaka (zabilježenih pokreta) ili na reportažni način. Korišteni sistemi kamera omogućavaju više načina za pohranjivanje snimaka od zastarjele forme u obliku video kaseta do moderne forme digitalizacije i pohranjivanja podataka koji su obrađivani putem kompjuterskih tehnologija.

Svako ko planira instalirati video nadzor, u cilju snimanja i pohranjivanja snimaka praćenih mjesta gdje se kreću fizička lica, mora odrediti svrhu i sredstva za obradu podataka. Prije svega, kontrolor čiji je video nazor mora imati jasnu predstavu o tome da li je postavljanje ovog sistema u skladu sa zakonom. Pri tome, mora se uzeti u obzir da li je postavljanje video nadzora zaista neophodno i da li bi za postizanje predmetnog cilja bilo dovoljno neko drugo rješenje na koji način ova problematika ima konsekvence i sa gledišta primjene pravnih propisa o zaštiti ličnih podataka te njegovo podvođenje pod odgovarajuće odredbe Zakona o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Zakon).

S druge strane, neophodno je istaći mogućnost kolizije korištenja video nadzora sa principima zaštite ličnih podataka te je u tom kontekstu nužno raspraviti dva pitanja:

–              Kada se video nadzor smatra  obradom ličnih podatka a kada ne?

–              Kada se u smislu Zakona snimak video nadzora smatra ličnim podatkom?

Video nadzor znači obradu ličnih podataka kada se vrši zapis o monitoringu  fizičkog lica, shodno definiciji obrade ličnih podataka propisanoj članom 3. Zakona. U ovom slučaju dolazi do sistematičnog prikupljanja snimaka lica na određenom prostoru, u određenom vremenskom razdoblju, uz očekivanu pretpostavku daljeg korištenja ovih snimaka.

Dakle, ukoliko se prilikom video nadzora ne vrši zapis ne radi se o obradi ličnih podataka i tada se Zakon  ne  primjenjuje, što ne isključuje primjenu nekih drugih pravnih propisa donesenih u cilju provođenja  člana 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koja garantuje pravo na poštivanje porodičnog i privatnog života.

Na drugo pitanje je teže odgovoriti zato što vlada određeni nesklad u do sada objavljenim mišljenjima o tome kada je kod video nadzora u pitanju obrada ličnog podatka a kada to nije. Podsjetimo da je lični podatak svaka informacija koja se odnosi na identifikovano lice ili na osnovu koje se neko može identifikovati. Kada se informacije koje su sadržane u snimcima iz video nadzora ne odnose na identifikovano lice ili se lice ne može identifikovati smatra se da se ne radi o obradi ličnih podataka.

Nesumnjivo je da svaki snimak koji obuhvata znakove koji omogućavaju razlikovanje fizičkog lica od drugog (naročito lice) pravi od snimka minimalni potencijalni lični podatak. Raspolaže li se sa snimkom koji ima navedene karakteristike teško se može u budućnosti isključiti mogućnost da neće doći  do identifikacije tog lica i upravo identifikacija je očigledno glavni razlog zašto i uopšte dolazi do pribavljanja takvog snimka. Ukoliko bi video nadzor bio spojen na već postojeću bazu ličnih podataka radilo bi se o očiglednoj obradi ličnih podataka.

Ukoliko dalje slijedimo logiku Zakona biće neophodno na video nadzora primjeniti i član 4. tačka b) istog Zakona odnosno odrediti  svrhu prikupljanja ovih snimaka i mogućnost njihove upotrebe kao dokaze o krivičnom djelu ili prouzrokovanoj šteti. Isto tako, vremenski period čuvanja snimaka je veoma bitan kada je video nadzora instaliran od strane privatnih subjekata kao što su banke i trgovački centri. Prilikom dugoročnog pohranjivanja tih  snimaka postoji veliki rizik za klijente banaka ili lica koja kupuju jer upoznavanje sa njihovim navikama i običajima stvara opasnost da njihova privatnost može biti veoma grubo narušena.

Video nadzor je moguće vršiti  na osnovu saglasnosti lica koja se snimaju i bez te saglasnosti na osnovu posebnog zakona ili u nedostatku istog, kada s obzirom na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja je moguće primjeniti član 6. tačku e) Zakona kojom je  propisano „ ako je neophodna zaštita zakonitih prava i interesa koje ostvaruje kontrolor ili korisnik i ako ova obrada ličnih podataka nije u suprotnosti s pravom nosioca podataka da zaštiti vlastiti privatni i lični život“. Citirana odredba može se primjeniti kada predmet zaštite nije moguće postići drugim pravnim sredstvima npr. imovinu je moguće štititi od krađe i zaključavanjem prostorija u kojem slučaju ne postoji mogućnost primjene ove odredbe. Potrebno je istaći i zadnji dio odredbe „ pravo nosioca da zaštiti vlastiti privatni i lični život“ što znači da je zabranjeno vršenje video nadzora u prostorijama koje su određene za strogo privatne aktivnosti, privatni posjed i sl.

Kontrolor je dužan ispuniti i druge obaveze  koje su određene Zakonom u smislu zaštite snimaka u skladu sa članom 11., ispunjavati dužnosti prema nosiocu podataka i naravno predmetnu obradu prijaviti nadzornom organu u BiH – Agenciji za zaštitu ličnih podataka.

Za kraj ovog izlaganja opisaćemo jedan slučaj obrade ličnih podataka putem video nadzora radi boljeg razumijevanja  naprijed iznesenih teoretskih navoda.

Korištenje javnog bazena pretpostavlja i odlaganje odjeće i drugih ličnih stvari u za to predviđene kabine. Radi se o odlaganju ličnih stvari bez nadzora vlasnika i kao takve često bivaju predmet krađe. Ovaj rizik ne može u potpunosti otkloniti ni fizička zaštita od strane zaposlenih na javnom bazenu. Ova okolnost je očigledno razlog uvođenja video nadzora koji uključuje uvođenje uređaja za snimanje u svrhu identifikacije počinioca eventualnih krađa. U ovom kontekstu napominjemo da vlasnik bazena ne raspolaže zakonskim ovlaštenjem za uvođenje video nadzora te teoretska mogućnost da od svakog posjetica bazena traži saglasnost za snimanje čini se kao varijanta teška za realizaciju. U konkretnom slučaju video nadzor može biti stavljen u funkciju i bez saglasnosti nosioca podataka (posjetilaca bazena) na osnovu člana 6. tačke e) Zakona gdje je očigledno da bi video nadzor zaštitio prava i interese kako kontrolora vlasnika bazena tako i posjetilaca bazena. Važno je istaći problem ukoliko u prostorijama gdje je uveden video nadzor dolazi do presvlačenja posjetilaca bazena čime bi došlo do kršenja njihovih prava da zaštite privatni i lični život što je moguće izbjeći odvajanjem prostora za presvlačenje i odlaganje odjeće. Isto tako, posjetioce je potrebno upoznati sa video nadzorom isticanjem velikog natpisa o tome čime bi bile ispunjene dužnosti kotrolora propisane članom 22. Zakona. Snimci nastali u ovom video nadzoru bi bilo zakoniti korišteni samo ukoliko dođe do krađe predmeta i moguće je pretpostaviti da saznanje za krađu treba izaći na vidjelo drugog dana nakon posjete bazenu gdje bi ta pretpostavka definisala i vrijeme čuvanja snimaka iz ovog video nadzora.

Želite imati video i/ili audio nadzor, pri tome, poštujući važeću zakonsku regulativu i izbjegavajući predviđene visoke sankcije za eventualne prekršaje, posavjetujte se sa stručnim licem. www.advokatom.com